Povijest palače Prijeko je bogata. Plemićka obitelj Isusevic-Braichi sagradila je kuću 1470. godine uz pomoć arhitekta Giorgia da Sebenica. Palača je prošla kroz burna vremena obilježena požarima, ratovima, pljačkom i potresima. Najgori je bio potres 1667. godine; dva kata palače su se srušila i nikada nisu obnovljena u izvornom obliku sve do potpune restauracije 2012./2013. godine.
Tijekom tih burnih stoljeća vila je bila znatno oštećena, a njezini vrijedni dijelovi opljačkani ili uništeni. Kada je Hrvatska postala neovisna i demokratska država, zgrada je dodijeljena privatnim vlasnicima. Vlasništvo se mijenjalo nekoliko puta, a konačno ju je 2006. godine preuzela tvrtka Acquest d.o.o.
Unutrašnjost palače Prijeko temeljito je obnovljena pod vodstvom tvrtke Acquest d.o.o., s jasnom namjerom da se zgradi vrati dostojanstvo povijesne palače, ali i omogući udobnost koju očekuje suvremeni gost.
Obnova je provedena u suradnji s arhitektom Željkom Pekovićem iz Omeega Engineeringa, građevinskom tvrtkom Vodopija i lokalnim konzervatorima. Posebna pažnja posvećena je očuvanju povijesnog karaktera zgrade, uz pažljivo uvođenje suvremenih rješenja potrebnih za funkcioniranje boutique hotela.
Palača je obnovljena prema visokim standardima, s poštovanjem prema njezinoj arhitekturi, proporcijama i slojevima prošlosti. Cilj nije bio stvoriti običan hotel, nego ponovno oživjeti prostor koji nosi tragove dubrovačke povijesti.
Danas je Prijeko Palace mali boutique hotel visoke kategorije, smješten u povijesnoj jezgri Dubrovnika. Njegova vrijednost nije samo u lokaciji, nego u spoju obnovljene palače, umjetnosti, intime i osjećaja da gost boravi u prostoru s vlastitom pričom.
O palači Prijeko pisalo je više znanstvenika i povjesničara umjetnosti, među njima Nada Grujić i Cvito Fisković. Njihovi radovi dodatno potvrđuju važnost ove zgrade u povijesnom i arhitektonskom tkivu Dubrovnika.
Pretpostavlja se da je palača Prijeko nekoć pripadala obitelji Isusović. Na luneti portala, iznad ulaza, nalazi se grb trgovačke obitelji Braichi, što dodatno upućuje na slojevitu povijest vlasništva i života zgrade.
Nažalost, nisu sačuvani pouzdani pisani podaci o točnom vlasniku ni o vremenu gradnje. Moguće je da su takvi zapisi izgubljeni tijekom potresa i drugih razaranja koja su obilježila povijest Dubrovnika.
Palača je izgrađena kao ugaona zgrada. Tijekom stoljeća više je puta pregrađivana, ali je zadržala četiri kata i prepoznatljivu vertikalnost, jednu od njezinih najvažnijih arhitektonskih značajki.
Posebno zanimljiva bila su pročelja gornjih katova, gdje su otvori bili izraženiji i dekorativniji. Na trećem katu nalazila se bifora, prozor podijeljen u dva dijela, dok je četvrti kat imao kvadriforu, prozor podijeljen u četiri dijela. Na bočnom pročelju trećeg kata nalazila su se tri prozora, a na četvrtom trifora smještena između prozora s balkonima.
Jedan od najupečatljivijih elemenata palače bio je veliki balkon, odnosno balatorium, na četvrtom katu. Prema sačuvanim tragovima, balkon je zauzimao gotovo cijelu širinu glavnog pročelja i protezao se dijelom uz bočni zid, što palači daje dodatnu arhitektonsku vrijednost i govori o njezinoj nekadašnjoj reprezentativnosti.
Ovakav tip balkona spominje se u dokumentima o izgradnji palače Sandalja Hranića iz 1421. godine, što ukazuje na to da se raskošno oblikovani završeci palača pojavljuju u Dubrovniku već u prvoj polovici XV. stoljeća. Datiranje ove palače moguće je temeljem karakteristika njezinih kameno klesanih elemenata.
Na primjer, portali na pročelju svojom formom i dekoracijom nose sva obilježja kasnogotičkih portala, kakvi se mogu vidjeti četrdesetih godina XV. stoljeća, primjerice na Kneževom dvoru. Za simbolički sloj humanizma karakterističan je motiv kentaura na glavnom portalu, dok su listovi koji ga uokviruju čest motiv u djelima Giorgia da Sebenica, odnosno Jurja Dalmatinca, poznatog po katedralama u Šibeniku i Anconi.
Na kapitelima bifora pročelja, ukrašenima motivima lišća, vidljive su snažne sličnosti s radovima iz kruga Jurja Dalmatinca. Raskošno oblikovani listovi, kao i prikazi muških i ženskih glava, mogu se usporediti s dekorativnim elementima bifora Kneževa dvora u Dubrovniku.
Sličnost je posebno izražena u osnovnom obliku, proporcijama i naglašenoj profilaciji lukova. Ti detalji upućuju na visoku razinu klesarske izvedbe i povezanost palače s najkvalitetnijim arhitektonskim ostvarenjima svoga vremena.
Za određivanje vremena gradnje posebno su važni sačuvani fragmenti dvostrukih konzola koje su nosile balkon na pročelju, odnosno nekadašnji balatorium. Finoća obrade kamena, osobito u prikazu akantovih listova i cvjetnih ukrasa, po kvaliteti se može usporediti s konzolama sjevernog portala katedrale sv. Jakova u Šibeniku, jednim od najvažnijih djela Jurja Dalmatinca.
Sve ove sličnosti upućuju na zaključak da je palača Prijeko nastala u razdoblju snažnog utjecaja Jurja Dalmatinca, tijekom ili neposredno nakon njegova boravka u Dubrovniku, sedamdesetih godina 15. stoljeća.
Palača Isusović-Braichi jedan je od najboljih primjera stambene arhitekture u Dubrovniku. Tijekom restauracije palača je obnovljena do današnjih dimenzija uz rekonstrukciju dekoriranih otvora koji su tijekom vremena nestali, ali su njihovi ostaci i tragovi još uvijek vidljivi na pročeljima, a potvrđeni su i sondama provedenima u unutrašnjosti palače.
Na zapadnom pročelju rekonstruirana su vrata s bogato ukrašenim balkonom na drugom katu, kao i trifora te dvije monofore na trećem katu. Na južnom pročelju obnovljena je bogato dekorirana kvadrifora s velikim kutnim balkonom na trećem katu.
Rekonstrukcija palače Prijeko trajala je 18 mjeseci, ali je pripremno i plansko razdoblje bilo znatno duže. Taj je proces zahtijevao strpljenje, preciznost i usklađivanje s brojnim stručnjacima, dijelom i zbog promjena urbanističkog plana grada tijekom samog postupka.
Dugo razdoblje pripreme omogućilo je arhitektima, izvođačima i konzervatorima da pronađu najbolja rješenja za obnovu i ojačanje zgrade. Posebna pažnja posvećena je stabilnosti palače, jer se Dubrovnik nalazi na seizmički aktivnom području. Najrazorniji potres u povijesti grada dogodio se 1667. godine, dok je posljednji jači potres zabilježen 1976. godine.
Palača Prijeko smještena je na čvrstoj stijeni, što joj daje određenu prirodnu stabilnost, ali je tijekom obnove ipak bilo potrebno dodatno ojačati njezinu konstrukciju. Podovi su učvršćeni i povezani sa zidovima, a suprotni zidovi dodatno su povezani metalnim gredama kako bi se povećala otpornost zgrade i osigurala njezina dugoročna stabilnost.
Poseban dio obnove odnosio se na restauraciju kamenih i kiparskih detalja. U i oko palače sačuvani su vrijedni elementi, poput balkona, kamenih ukrasa i dekoracije ulaznog portala. Prije obnove mnogi su bili potamnjeli, oštećeni, polomljeni ili prekriveni slojevima stare boje.
Uz pomoć specijaliziranih restauratora i klesara, ti su elementi pažljivo očišćeni, obnovljeni i, gdje je bilo potrebno, rekonstruirani. Za čišćenje osjetljivih kamenih površina korištena je i laserska tehnologija, kako bi se uklonili slojevi nečistoće bez oštećivanja izvornog materijala.
Danas ti detalji ponovno otkrivaju finoću izrade i ljepotu kamena, vraćajući palači dio dostojanstva koje je kroz stoljeća bilo skriveno ispod oštećenja, naslaga i vremena.
Jednom davno, povijest oživljava
Prijeko Palace, palača Isusovich-Braichi na adresi Ulica Prijeko 22
Kuća obitelji Isusovich-Braichi smještena je u Ulici Prijeko. Zgrada daje dojam kasnogotičkog Dubrovnika. Uska je i nalazi se na uglu, s tradicionalnim dvodijelnim i četverodijelnim prozorima na trećem, odnosno četvrtom katu.